Priredio: Nenad TADIĆ

BIJELJINA, 17. OKTOBRA (SRNA) - Otvaranje unutrašnjih granica između zemalja članica EU je od vrlo opipljive koristi za obične ljude, pošto im omogućava da slobodno putuju, bez podrvgavanja graničnim kontrolama - ističe Paskal Fonten.

Međutim, ova sloboda unutrašnjeg kretanja mora ići ruku pod ruku sa povećanim kontrolama na spoljnim granicama EU kako bi se efikasno izborili sa preprodajom ljudi i droga, organizovanim kriminalom, ilegalnim imigracijama i terorizmom. Zemlje EU sarađuju na poljima policije i pravde kako bi Evropu učinili bezbjednijom. Evropski građani imaju pravo da žive u slobodi, bez straha od progona ili nasilja, bilo gdje u EU.

Pa ipak, međunarodni kriminal i terorizam spadaju u probleme koji danas najviše zabrinjavaju Evropljane.

Integracije na poljima pravde i unutrašnjih poslova nisu bile predviđene Ugovorom kojim je uspostavljana Evropska zajednica.. Ali vremenom je postalo jasno da sloboda kretanja mora da podrazumjeva istu zaštitu i istu pravdu za sve u svim dijelovima EU.

Tako da su oblasti slobode, sigurnosti i pravde kreirani postepeno tokom godina kroz amandmane originalnom Ugovoru, kroz Jedinstveni evropski akt, Ugovorom o EU (Ugovor iz Mastrihta) i Amsterdamskim ugovorom.

Lična sloboda kretanja unutar EU otvara probleme bezbjednosti u vladama zemalja članicama, jer više ne postoji unutrašnja kontrola na unutrašnjim granicama EU. Zbog toga je bilo neophodno da se na spoljnim granicama EU uvedu posebne mjere bezbjednosti.

A pošto se sloboda kretanja u Uniji primjenjuje i na kriminalce, nacionalne policijske snage i pravosudni organi EU moraju zajednički da rade u borbi protiv međunarodnog kriminala.

Jedan od najznačajnijih koraka da bi se olakšao život putnicima u EU preduzet je 1985. godine, kada su vlade Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Holandije u gradiću Šengen na granici Luksemburga potpisale međusobni sporazum.

One su se saglasile da ukinu kontrolu putnika - bez obzira na njihovu nacionalnost – na svojim zajedničkim granicama, usklade mjere kontrole na granicama sa zemljama koje ne pripadaju EU i uvedu zajedničku politiku viza.

One su tako stvorile teritoriju bez unutrašnjih granica poznatu kao Šengensko područje.

Šengenski paket i svi zakoni koji su proistekli iz ovih sporazuma postali su od tada sastavni deo Ugovora EU, a šengensko područje se postepeno širi. Do 2006. godine, šengenska pravila su počela da se u potpunosti primjenjuju na Islandu i u Norveškoj, kao i u 13 zemalja EU (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Luksemburg, Holandija, Portugalija, Španija i Švedska).

Kada se 2004. godine pridružilo još 10 novih zemalja, dato im je sedam godina da ispune kriterijume za članstvo u zoni Šengena.

Evropa je ponosna na svoju dugu tradiciju srdačnog prijema stranaca i humanu spremnost da ponudi azil izbjeglicama koje bježe od opasnosti i progona. Vlade EU su danas suočene sa neodložnim rešavanjem problema rastućeg broja imigranata, i legalnih i nelegalnih, u području bez unutrašnjih granica.

Vlade zemalja EU dogovorile su se da usklade svoja pravila kako bi se zahtjevi za dobijanje azila obrađivali u skladu s nizom osnovnih principa koji su na jedinstven način priznati na cijeloj teritoriji Unije.

One su u 1999. godine, kao svoj cilj predvidjele usvajanje zajedničkog postupka prema azilantima i istog postupka prema licima koja su dobila azil u celoj Uniji. Usvojene su neke tehničke mjere, kao što su minimalni standardi za prijem onih koji traže azil i za dodjeljivanje statusa izbjeglice.

Osnovan je Evropski fond za izbeglice, sa budžetom od 114 miliona evra godišnje.

Uprkos saradnji širokih mjera između nacionalnih vlada, istinska politika azila i imigraciona politika još uvek treba da dobije svoje mjesto.